Dobrinj

Dobrinjsko je područje gusto naseljavano od prapovijesti do danas. Najraniji datirani nalazi potječu iz ranoga željeznog doba, ali se pretpostavlja da je područje bilo naseljeno i prije, tijekom neolitika, a prema nekim znakovima i za vrijeme mezolitika.

Mjesto Dobrinj smješteno je u središnjem dijelu otoka Krka, na vrhu strme uzvisine koja se proteže kao prirodna granica, štit, na njegovu sjeverozapadnom dijelu.  Današnji Dobrinj tipično je mediteransko naselje. U vizuri šuma, na uzvisini, propinje se mjesto s zvonikom koji nadvisuje krovove kuća. Određuju ga uske ulice, kalete, koje izlaze na glavni trg, Placu, mjesto društvenog, javnog i sakralnog života. Starost dobrinjske župe potvrđuje nekoliko listina, a među važnije spomene ubraja se glagoljski spis kneza Dragoslava iz 11. stoljeća, koji govori o izgradnji crkve sv. Vida. U dobrinjskoj se župi glagoljalo i zabilježeno je brojno glagoljaško svećenstvo.

Srednjovjekovno naselje Dobrinj formiralo se u skladu s gospodarsko-političkim kretanjima na sjevernom Jadranu. Grad je imao stratešku važnost provodeći nadzor nad zaljevom Soline i Vinodolskim kanalom, važnim pomorskim i trgovačkim putom.

Plodna zemlja i obilje vode neki su od važnijih razloga zbog kojih je privreda ovdašnjeg stanovništva zasnovana na poljodjelstvu i stočarstvu. Jedan od temelja dobrinjskoga gospodarstva zasigurno su i solane u zaljevu Soline. Kaštel je eksploatirao polja i šume koje su ga okruživale i upravljao širim agrarnim područjem s nizom sela. Sela se gotovo uvijek formiraju oko sakralnih zdanja, a niz takvih srednjovjekovnih građevina na prostoru oko Dobrinja upućuje i na moguće vrlo rano osnivanje seoskih zajednica.

Područje Dobrinjštine danas je značajno turističko mjesto s bogatom kulturno-umjetničkom baštinom, a svakako treba posjetiti špilju Biserujku kao izniman primjer prirodne baštine na otoku, te uvalu Soline, jedino mjesto s ljekovitim blatom na otoku.